Luana Poleis - psiholog

Kad  sjednemo u automobil ili se sjednemo za volan ili kao suvozač. Tako je u svakodnevnom životu, na svakodnevnom putovanju. Postoje oni koji povuču i odlučuju put, oni koji prihvaćaju takve odluke ili tko to sve, jednostavno, podnosi. Kakogod, u automobilu postojanja nema drugog izbora osim: ili voziš ili te vozi netko drugi. Naravno, naizgled onaj koji je za volanom je onaj kojeg cijenimo, gledamo sa pažnjom, za pohvaliti. Ma, kad bolje razmislimo, i onaj koji sjedi pokraj onog koji odlučuje, ima svoju posebnu filozofiju, svoj diskretniji način suočavanja sa životom. Životni putovi. Kratki. Sa malo ravnica i puno zavoja. Onaj koji vozi, naizgled, više se muči, ali onaj koji sjedi do njega mu je podrška, diskretnom rječju na svakom zavoju. Onaj tko sjedi blizu, opusti se samo na kratko, kad pred sobom ima ravnicu. Tako je i za onog koji vozi, kad je cesta ravna, ne muči se više. Iskreno, draže mi je ne voziti. Ne zbog toga šta sam se ozljedila prije nekoliko godi...

N ekoga sa kime se probuditi.  Za podijeliti prognozu, a zatim kavu. Nekoga s kime sanjati – planirati i organizirati, zatim slaviti. Nekoga s kime pobijediti i sa kime izbgubiti. Nekoga za njegu i zaštitu – za pustiti i promatrati letjeti. Nekoga za zuriti u čudu, i misliti, “To ljubi srce moje”. Nekoga sa kime razgovarati ispod zvijezda u ledenim noćima. Smijati se kroz šalove, kape, rukavice i poljubti ispod imele. Nekoga držati. Nekoga tko će držati. Biti dragocjen kao blago. Nekoga s kime primijetiti ptice. Loviti trenutke plavog i zelenog i ljubičastog i smeđeg – osjetiti uzbuđenje oko malih čudesa. Vidjeti kakav život jest, a ne kako se čini. Nekoga s kime sjesti, gledati djecu, smijati se njihovoj i našoj naivnosti i osjetiti sreću. Nekoga s kime zaboraviti. Nekoga s kime kuhati. Pomesti prašinu. Nekoga s kime napraviti čaroliju iz svakodnevnice i smijati se jedno drugome. Nekoga s kime plakati. Dijeliti različite rijeke tuge...