Luana Poleis - psiholog

Priča o promjeni , odlascima i drugim oblicima ostajanja :) Posvećeno jednoj djevojčici koja istražuje svoju livadu Za velike i male koji žele biti leptiri :) Nakon mnogo dana što je padala kiša, napokon se nasmijalo sunce. Jako i veselo, zagrijalo je šume, livade, škole, vrtiće, velike, male, životinje i jednu malenu gusjenicu koja se cijelo vrijeme sakrivala ispod jednog zelenog, zelenog lista na sredini prekrasne livade. Tog su jutra svi živnuli, svi su se veselili. Ptičice su cvrkutale, pčelice su zujale, mravići su plesali. Svi su bili veseli osim naše male gusjenice koja se skrivala ispod svog lista. Željela je sakriti od svih svoju tugu, bojala se plakati iako je bila jako tužna. Puno je razmišljala o tome što se dogodilo, bojala se da će ostati sama. Gusjenica je tako polako puzala i tražila svoj puteljak kroz livadu. Zbog tuge i straha nije željela pogledati u sunce, možda bi se tada nasmiješila i zaboravila zašto bi trebala biti tužna. Puzala je polako i svi...

Naizgled, ja sam običan stilski frižider. Zauzimam bitno mjesto u kući i ponosno i dostojno odrađujem svoj posao. Ako čitate moju životnu priču, onda vjerujete, kao i ja, da nisam samo običan frižider već da sam jedinstven samim time što sam ovdje. Kao svaka priča i moja počinje od početka. Kako sam dospio ovdje gdje sam sada? Dečko i cura su bili procjeniti me - višeputa. Znate već poznatu priču – otvori –zatvori- otvori – zatvori. Provire u svaki moj kutak bez „ma“, „možda“ ili nekog srama. Ona se ipak zaljubila u moj jedinstveni izgled i, kako to već biva, on je zbog ljubavi popustio i stigao sam na današnju adresu. Oko mene se svašta promjenilo, ali uvijek mi je ostao izbor. Mogu odabrati gdje gledati, što slušati, što osjetiti ili jednostavno razmišljati, maštati, željeti. Prošle su već godine i pred sobom sam vidio proći mnogo trenutaka – što lijepih, što manje lijepih. Primjerice, sa moje desne strane vidim kako i što se kuha. Različiti mirisi i zvukovi oko šted...

Okupana suncem i njegovim zrakama, mala Melita sjedila je na svom omiljenom mjestu. Pod stablom gdje je odrasla, igrajući se, sada je provodila svoje dnevne trenutke osame. Činilo joj se da tamo leže najbolje ideje i najdragocijenije spoznaje. Događalo se da osjeća nemir, ponekad oko srca, ponekad u glavi, ponekad u nogama... ali tu, ispod stabla svog djetinjstva sav se nemir pretvarao u mir. Mir koji se ritmom vlastitog srca širio njezinim tijelom. Čula je ptičice oko sebe,uživala u njihovom pjevu. U prirodi sve ima svoj red. Onog dana kada se na njezino rame spustila ptičica, rekla je da se zove Slavica, mnogo se toga promjenilo. Slavica je glasila za važnu pticu, odatle joj i ime. Voljela je biti Slavna – glavna zvijezda u svom životu, slavna u svemu što radi jer se tako osjeća, a ne jer to vide drugi. Bila je samozatajna, zbog toga je bilo lijepo, lako i zanimljivo promatrati druge oko sebe. Slavica je tako motrila malu Melitu, koja više nije bila tako mala, ka...