Gusjenica Maša

Priča o promjeni, odlascima i drugim oblicima ostajanja :)

Posvećeno jednoj djevojčici koja istražuje svoju livadu

Za velike i male koji žele biti leptiri :)

Nakon mnogo dana što je padala kiša, napokon se nasmijalo sunce. Jako i veselo, zagrijalo je šume, livade, škole, vrtiće, velike, male, životinje i jednu malenu gusjenicu koja se cijelo vrijeme sakrivala ispod jednog zelenog, zelenog lista na sredini prekrasne livade. Tog su jutra svi živnuli, svi su se veselili. Ptičice su cvrkutale, pčelice su zujale, mravići su plesali. Svi su bili veseli osim naše male gusjenice koja se skrivala ispod svog lista. Željela je sakriti od svih svoju tugu, bojala se plakati iako je bila jako tužna. Puno je razmišljala o tome što se dogodilo, bojala se da će ostati sama. Gusjenica je tako polako puzala i tražila svoj puteljak kroz livadu. Zbog tuge i straha nije željela pogledati u sunce, možda bi se tada nasmiješila i zaboravila zašto bi trebala biti tužna. Puzala je polako i svi su je na livadi čudno gledali, a ona se samo još više ljutila. Ni sa kime nije htjela razgovarati. “Ah, svi su oni bezveze!”  mislila je gusjenica Maša dok je tražila svoje novo skrovište. Pčele su jako, jako zujale..toliko da su je još više ljutile! “I ove pčele! I one isto samo nešto zuje! Kao da sve znaju. Stalno mi nešto govore, a uopće ih ništa nisam pitala!” ljuto je sebi u bradu izbrbljala Maša.

Napuzala se i nahodala do svog novog skrovišta, u kojem joj nitko nije smetao i ona je i dalje mogla biti kakva je htjela, ovako ljuta na cijeli svijet i na svoje prijatelje. Čak i na one koje zna samo po imenu, a da se sa njima nije nikada igrala! Maša  je u daljini vidjela svoju najdražu prijateljicu, voljele su se kao sestre. Mašnica su je zvali. Bila je malo veća od nje i uvijek ju je branila kad je trebalo i igrale su se kad ih skoro nitko nije vidio. Znala je da se na nju može osloniti, da će je razumjeti.

Odjednom netko počne jako, jako kašljati iza Mašinih leđa! Gusjenica Maša se prepala i srce joj je jako počelo kucati. Bio je to prekrasan leptir koji se odmarao na vrhu ruže.

Čao Maša – kaže joj leptir.

Č-č-č čao! Kako znaš moje ime? Uplašeno pita Gusjenica Maša.

Ja sam kralj ove livade, svih znam, sve poznajem. Baš tako kako sam vidio da često plačeš, da si zabrinuta. Samo ne razumijem zašto – odgovori Leptir.

Oh Lepitru,  jesam tužna. Neznam kako da si pomognem. Dali ti je netko nedostajao kad ga više ne možeš vidjeti? – upita Maša bojeći se odgovora.

Oh Maša! Naravno da nedostaje. Sve one koje volimo nam nedostaju, kada nismo zajedno, kada su na putu ili jednostavno kada znamo da ih nećemo vidjeti onako kako zamišljamo. – objasni Leptir.

Ne razumijem – zbunjeno ga pogleda Maša.

Ispričati ću ti jednu priču.Vidiš, kada dođemo na ovu livadu svi smo mali i oni koji su veći od nas o nama se brinu. Ono što je najljepše je sva velika ljubav koju osjećamo jedni prema drugima. Kada rasteš - upoznaješ druge na ovoj livadi, druge gusjenice, druge ptičice, naše vrijedne mraviće, vidjela si i sama da je naše srce sve veće i veće i puno ljubavi. Jednom sam vidio jednu staru lisicu kako je postala zvjezdani prah. To je kao da je samo promijenila livadu na kojoj sada živi. Vidim je kako se smije svake noći sa drugim zvijezdama i pazi sa puno ljubavi svoju staru livadu. – ispriča joj Leptir.

Da i ja vidim zvijezde. I sunce je zvijezda. I zato je tako toplo kad Sunce grije, jer je to ljubav?! -  veselo upita Gusjenica.

Tako je!  A sada pogledaj svoja leđa. – kaže Leptir.

Krila!! Krila!! Dobila sam krila!!! – veselo je viknula Maša.

Da, dobila si krila jer si sada dovoljno velika da razumiješ da ljubav postoji i kada je očima ne vidimo. Da se možeš igrati sa onima koji te vesele, a da odletiš od onih koji te rastuže i nisu dobri prema tebi. – objasni Leptir našoj veseloj Maši.

Dođi, raširi svoja krila i idemo se igrati zajedno!

Maša je letjela je i letjela. Zločeste nije slušala, igrala se sa dobrima dok joj je Sunce grijalo krila!