Leprša. Bezobzira na suprotni vjetar, na ubrnebesne novosti, lepšra i
dalje. Ovo srce koje se varamo izliječiti pilulama, provjeriti analizama. Leprša.
Sa čudnovatom snagom: nadilazi strujni udar, očajne masaže do zadnjeg daha.
Leprša, jer je duh, izvan svakog od nas, tako odlučio. Skeptici govore da
je naša majka, rađajući nas, dala početni znak prvom otkucaju, milijonu drugih.
Naša majka i gotovo. Ja, a kao ja – mnogi drugi, iako sakriveni i sramežljivi,
ponavaljam i podržavam da je to bio neki vanjski duh. Nazovite ga Bogom,ili
izmislite ime koje govori o moći, ali i o beskonačnoj nježnosti.
Znači to srce kuca,leprša. I nema dana u našim životima, u kojoj bi on,
logično, trebao stati: iscrpljen, razočaran.
Kad bi se moglo, na nekom imaginarnom kompjutoru, označiti otkucaje
magičnog mišića, prebrzo bi se brojali svijetli otkucaji. Oni plača bi popunili
cijeli ekran. Iako, u onim trenutcima, kisikom bogatih otkucaja sreće, srce
podnosi: odmara jednu noć, a već drugi dan počinje se, neobjašnjivo, nadati u
tko zna kolike i kakve otkucaje sreće.
Onda sanjam: i kažem da na srcu svakog od nas ima jedan leptir. Da, mali
nemirni leptir, koji se rađa sa bijelim krilima – koje će život svakim danom
obojiti novom mrljom. Leptir koji u trenutcima kada najviše boli, počinje
micati svoja krila, trudeći se da srce preživi.
Naravno, biti će mnogi koji će poreknuti postojanje tog leptira. Ali postoji.
I taj leptir, nam ga je s ljubavlju zalijepio na srce onaj duh, onaj Bog, ili
onaj zvuk tako moćan i tako beskrajno nježan.
Mogu nas masakrirati lažima, hipnotizirati anskioznim porukama na
televiziji, ispričati da je svijet proklet, da je čovjek osuđen truliti (još)
stoljećima, ali leptir ne vjeruje. Ako imamo povjerenja u taj bijeli leptir, u
tamnim trenutcima dana on dobija na visini: dovoljno je znati osluškivati
unutar nas otkucaje tog leta.
I leptir je tu. I svi oni koji u njega vjeruju, kada stisnu ruku, ili si
pogledaju u oči, i na prvom susretu, prepoznaju se.
Ovo pleme revolucionara duše nije voljeno. Bore se, planovima i
studiranjima da nas potisnu, da je izbace iz igre. Kako bi izgedalo izvan mode,
da ga uguše u svijetu kojeg više nema. Kao da bi vrijme moglo obilježiti ili
urezati duh, Boga, ili onaj moćan i beskonačno nježan zvuk.
I čudo, jer se o čudu radi, ovog leptira je kad uvježbaš čuti ga – možeš ga
osjetiti u najkaotičnijim trenutcima u svakodnevnom životu. Ne znam, na
stadionu, u trenutku bijesa i uzbuđenja, ili u diskoteci među ritmovima. On je
tu. I kad ga miluješ maštom, izoliraš se: uspiješ nevjerojatno ponovno se
roditi - sam. Jer svaki čovjek, kad se napije uspjehom, kad nije nitko, je
kakogod sam.
Varaju ljubav prema užoj obitelji: roditeljima, braćom, sestrama, djecom,
velikima i starijima. Sigurno novac, ili druga životna banalnost, ubrzava
proces izolacije. Ali, leptir će nam uvijek praviti društvo i kad se naše oči zatvore,
naizgled, zauvijek.
Onda, konačno ćemo vidjeti njegova krila, čista kao Mjesec, njegov
vrtoglavi let, od jednog do drugog svijetla, bez (onog) ljudskog umora.
Slobodni s leptirom, upustiti ćemo se u putovanja u kojima se više ne
želimo sjećati, jer budućnost nije ništa drugo nego oslobađanje crno bijelih
slika okrutne ljudskosti.
Primjedbe
Objavi komentar