Naizgled, ja sam običan stilski frižider. Zauzimam bitno mjesto u kući i
ponosno i dostojno odrađujem svoj posao. Ako čitate moju životnu priču, onda
vjerujete, kao i ja, da nisam samo običan frižider već da sam jedinstven samim time
što sam ovdje.
Kao svaka priča i moja počinje od početka. Kako sam dospio ovdje gdje sam
sada? Dečko i cura su bili procjeniti me - višeputa. Znate već poznatu priču –
otvori –zatvori- otvori – zatvori. Provire u svaki moj kutak bez „ma“, „možda“
ili nekog srama.
Ona se ipak zaljubila u moj jedinstveni izgled i, kako to već biva, on je
zbog ljubavi popustio i stigao sam na današnju adresu. Oko mene se svašta
promjenilo, ali uvijek mi je ostao izbor. Mogu odabrati gdje gledati, što
slušati, što osjetiti ili jednostavno razmišljati, maštati, željeti.
Prošle su već godine i pred sobom sam vidio proći mnogo trenutaka – što
lijepih, što manje lijepih.
Primjerice, sa moje desne strane vidim kako i što se kuha. Različiti mirisi
i zvukovi oko štednjaka prislanjali su se na moj bok. Zagorjelo i bezukusno sam
potisnuo, jer želim zadržati samo lijepe uspomene.
Izgubio sam brojku, a odavno sam prestao brojati poteze, „otvori –
zatvori“. Ono što sam vidio ispred sebe nije bilo uvijek ugodno. Kad je ona
otišla, dogodile su se neke promjene i mislio sam da niti njega neću više
vidjeti. Iako me nije nikad u potpunosti i iskreno zavolio osjećao sam da mi
nedostaje njegova prisutnost. Uvijek se s poštovanjem odnosio prema meni –
pazio, mazio odnosno čistio, uređivao, punio, praznio, koristio... kad je
dopustio stranim ljudima, kojih nije bilo malo (priznajem, i to sam prestao
brojiti), da se šetaju u svakakvim stanjima, pozama i govore na neki drukčiji i
čudan način, osjećao sam se iskorišteno, napušteno i samo. Znao sa da je to
trenutak koji će proći i ništa, što je
tako neugodno, ne traje vječno. Mogu priznati, sada, da se u tim trenutcima povlačim
u sebe. Okrenem se zidu, koji svojom bojom širi osjećaj ljubavi i topline,
pokrijem oči i opuštam se.
Puštam da lijepe uspomene dolaze u moje misli. Tada se ponovno osjećam
dobro, voljeno i prihvaćeno.
Moj život, tko god što mislio, nije lak. Svi me diraju, a sa rijetko kim
sam blizak. On često govori da stvari (ili osobe?) moraju biti opušteni.
Opušteno. Posebna i magična riječ koja opisuje stanje koje je teško dostići. Je
li to osjećaj? Možda. Ono što sam u svo ovo vrijeme naučio jest da je
opuštenost moguće dostići, uhvatiti, zadržati i u njoj uživati – ako postoji
povjerenje, između onog koji opušta i onog koji se želi opustiti. Uloge se
mijenjaju, povjerenje se gradi, a mjeri se dozama opuštenosti...disanja,
življenja i ljubljenja. Potrebno je samo dati si prilku – opustiti se.
@copyright: psiholog-Luana-Poleis
Primjedbe
Objavi komentar