Okupana suncem i
njegovim zrakama, mala Melita sjedila je na svom omiljenom mjestu. Pod stablom
gdje je odrasla, igrajući se, sada je provodila svoje dnevne trenutke osame. Činilo
joj se da tamo leže najbolje ideje i najdragocijenije spoznaje.
Događalo se da
osjeća nemir, ponekad oko srca, ponekad u glavi, ponekad u nogama... ali tu,
ispod stabla svog djetinjstva sav se nemir pretvarao u mir. Mir koji se ritmom
vlastitog srca širio njezinim tijelom. Čula je ptičice oko sebe,uživala u
njihovom pjevu. U prirodi sve ima svoj red.
Onog dana kada se
na njezino rame spustila ptičica, rekla je da se zove Slavica, mnogo se toga
promjenilo. Slavica je glasila za važnu pticu, odatle joj i ime. Voljela je biti
Slavna – glavna zvijezda u svom životu, slavna u svemu što radi jer se tako
osjeća, a ne jer to vide drugi. Bila je samozatajna, zbog toga je bilo lijepo, lako i zanimljivo promatrati druge oko sebe.
Slavica je tako motrila
malu Melitu, koja više nije bila tako mala, kako iz sunca pokušava izvući svoju
snagu i mudrost. Postavljajući svakakva pitanja, Melita je pokušavala doći do
istine - koja joj je uvijek znala izmaknuti. Možda je Melita puštala da joj
istina izmakne, da se čuva i da se štiti – potpuno nesvjesno. Bezobzira, znala
je, osjećala je, da griješi. Treba otvoriti oči, pogledati i pomiriti se sa
istinom.
Slavica je
odlučila sletjeti i pomoći onoj djevojci koju toliko dugo motri:
„Sunce uvijek
zalazi za zapadu.
Da bi došao dan,
mora postojati noć.
Jednom kad
zapadne, ponovno će svanuti.
Nema ljeta bez
zime,
Kiše bez sunca,
Ni dana bez noći.
U ovom danu uzmi ono
dobro, dijeli ga, množi i uživaj u njemu.“
Melita se se
trgla. Zaspala je nakratko ispod svog dragocjenog stabla. Probudila se okupana
suncem, vedra i sigurna u sebe. Osmijeh na njezinom licu dao joj je mir, mir
koji je nosila i koji je jačao svaki put kad je bila nemirna.
Melita je sada
znala čuvati sebe, jer osim sjećanja na san o jednoj ptici, pamtila je „Sunce
uvijek zalazi na zapadu...“
@copyright: Psiholog-Poleis-Luana
Primjedbe
Objavi komentar