Kad sjednemo u automobil ili se sjednemo za volan ili kao suvozač.
Tako je u svakodnevnom životu, na svakodnevnom putovanju.
Postoje oni koji povuču i odlučuju put, oni koji prihvaćaju takve odluke ili tko to sve, jednostavno, podnosi. Kakogod, u automobilu postojanja nema drugog izbora osim: ili voziš ili te vozi netko drugi.
Naravno, naizgled onaj koji je za volanom je onaj kojeg cijenimo, gledamo sa pažnjom, za pohvaliti. Ma, kad bolje razmislimo, i onaj koji sjedi pokraj onog koji odlučuje, ima svoju posebnu filozofiju, svoj diskretniji način suočavanja sa životom.
Životni putovi. Kratki. Sa malo ravnica i puno zavoja.
Onaj koji vozi, naizgled, više se muči, ali onaj koji sjedi do njega mu je podrška, diskretnom rječju na svakom zavoju.
Onaj tko sjedi blizu, opusti se samo na kratko, kad pred sobom ima ravnicu. Tako je i za onog koji vozi, kad je cesta ravna, ne muči se više.
Iskreno, draže mi je ne voziti. Ne zbog toga šta sam se ozljedila prije nekoliko godina, pa me nakon nekoliko kilometara počinje me boliti stopalo zbog pritiskanja na gas.
Danas ja volim promatrati panoramu koja se izmijenjuje uz automobil. Prepričavati tako, na svoj način, onome tko vozi.... možda lažeći.
Tako, dok je on umoran za volanom, ja mu pričam o prekrasnim biljkama na našem boku.
Izmišljam orlove letove na horizontu. I on ponovno ojača. Podigne se za volanom i nastavlja misteriozan put prema tko-zna-gdje.
Živjeti, konačno, je praviti si društvo u tom automobilu.
Bitno je ići naprijed, kako-god.
Da se motor pokvari, da jedan od dvojice popusti, on zbog umora, ja zbog manjka mašte, putovanje bi bilo zauvijek gotovo.
Sigurna sam da vozač zna o lažima onog koji mu je blizu. Pravi se da vjeruje,
Svo naše postojanje je fikcija, igra uloga.
Ti mi pričaš o orlovima na horizontu? A ja te pitam koje su boje oblaci koje orlovi dotiču i ubrzava, u zavoju.
Bitno je, za obojicu, nikada se ne okrenuti. Vidjeli bi beskrajnu kolonu automobila kao što je naše.
Tajna je ne znati gdje završava ova cesta.
Ali, kada počinje uzbrdica, duga beskrajna uzbrdica, koja nas vodi do zvijezda?
Vidjeti ćeš nakon onog zavoja, orlovi će letjeti baš iznad nas i pokazivati nam put.
Ubrzaj, ja sjedim pored tebe, ne bojim se niti jednog leta.
Evo ih orlovi, ubrzaj, molim te.
copyright: Luana Poleis
Primjedbe
Objavi komentar