U dubini i plavetnilu oceana, njegovana valovima i morskim strujama živjela je hobotnica. Gotovo nevidljiva, a tako bitna, svojim očima pažljivo je motrila svijet oko sebe. Svojim krakovima držala ravnotežu. Bila je tako vješta, a istodobno umiljata i ljubazna. Znala je slušati, vidjeti, osjetiti a vremenom je naučila primjetiti što je potrebno ljudima oko sebe. Brinuti je značilo živjeti. To je bio način da oni koji su joj bili važni znaju da ona brine i zna, čak i kad je struja odvede negdje drugdje. Čvrsto je držala svoju poziciju i ulogu o hobotnici koja brine da je zamalo izgubila iz vida ono što nju čini sretnom. Sasvim nenadano, upoznala je jednog dana, u nekom malom zalijevu, jednu ribicu. Ta je ribica veselo mahala repom, kao da je to bio neki znak da je ona drukčija od drugih. Uživala je u moru, u njegovim strujama, valovima, uživala je plivati kontra struji jer je vjerovala da za biti sretan moraš biti ono što jesi. Mnogi je nisu shvaćali, mislili da je pročitala previš...