U dubini i plavetnilu
oceana, njegovana valovima i morskim strujama živjela je hobotnica. Gotovo
nevidljiva, a tako bitna, svojim očima pažljivo je motrila svijet oko sebe.
Svojim krakovima držala ravnotežu. Bila je tako vješta, a istodobno umiljata i
ljubazna. Znala je slušati, vidjeti, osjetiti a vremenom je naučila primjetiti
što je potrebno ljudima oko sebe. Brinuti je značilo živjeti. To je bio način
da oni koji su joj bili važni znaju da ona brine i zna, čak i kad je struja odvede
negdje drugdje. Čvrsto je držala svoju poziciju i ulogu o hobotnici koja brine
da je zamalo izgubila iz vida ono što nju čini sretnom.
Sasvim nenadano,
upoznala je jednog dana, u nekom malom zalijevu, jednu ribicu. Ta je ribica
veselo mahala repom, kao da je to bio neki znak da je ona drukčija od drugih.
Uživala je u moru, u njegovim strujama, valovima, uživala je plivati kontra
struji jer je vjerovala da za biti sretan moraš biti ono što jesi. Mnogi je
nisu shvaćali, mislili da je pročitala previše knjiga o pticama koje slobodno
lete te da je živjela u posve utopijskom uvjerenju da će biti slobodna. Ona je
rob tog mora, bez mora ne može živjeti - isto pomisli i hobotnica.
"Kuda lutaš
ribica? Trošiš energiju plivajući tako. Moraš se opustiti i dopustiti da te
voda nosi. Vidiš, baš kao ja!". Ribica nije bila iznenađena tim rječima,
toliko puta ih je čula. Ipak, nešto je ovog puta bilo drukčije. Hobotnica joj
se odmah svidjela, krila je nešto jedinstveno u svojoj samozatajnosti.
"Oh draga
hobotnico, hvala ti što brineš za moju energiju i moj trud!" Odgovori
ribica.
"Kažem samo ono
što vidim i što sam već naučio sam." Kultrurno uzvrati hobotnica.
"A reci mi, jesi
li ikad probao ne plivati niz tok, nego plivati uz brdo....osjetiti kako ti
struja zapravo znači, kako ustvari je to način da dokažeš da si jak?"
"Ne
razumijem...." Odvrati sumnjičava hobotnica.
"Vidiš, želim ti
reći nešto drugo. Plemenito je i lijepo što se brineš za ostale, ti si bitan
jer držiš ravnotežu. Pitam se, što tebi daje ravnotežu? Nebi li bilo lakše kad
bi mogao probati, bar na kratko, učiniti nešto za sebe i micati svoje krakove
kako se tebi sviđa?"
Hobotnica ušuti, to
je nešto o čemu nije nikad razmišljao.
Ribica primijeti
tišinu, pomalo uplašena da je pretjerala, doda: "Ako misliš da ne možeš,
pokušaj zamisliti kako bi bilo da možeš. Mašta nema granica."
Tim je rječima
hobotnica zamišljala sebe kako pliva slobodna. Istodobno, u sebi je svjesno
znala i osjećala, da ravnoteža, o kojoj je godinama brinula, će i dalje
postojati. Svatko drži svoje konce u rukama. Hobotnica je shvatila da krakovima
može učiniti bilo što, a da se osjeća dobro. Nevidljivi su konci popustili njegove krakove i on je mogao dotaknuti ribicu.
"Bojim se da
neću znati" kaže ribici.
"Sigurna sam da
hoćeš, samo se prepusti ovom dobrom osjećaju....i sve će biti u redu."
"Kako znaš? Kako
si tako sigurna? Ti me ne poznaješ...."
"Pogledaj,"
kaže ribica "koliko smo već milja zajedno preplivali nesvjesni da već
plivamo zajedno...."
Hobotnica se
iznenađeno nasmije od uha do uha.
"Biti će dobro,
samo se opusti." Kaže samoj sebi i sigurno nastavi plivati uz ribicu koja
je prštala od veselja znajući da je našla druga sa kojim se razumije.
@copyright psiholog-Poleis-Luana
Primjedbe
Objavi komentar