Pričaj mi priču: "Samo plivaj..."

U dubini i plavetnilu oceana, njegovana valovima i morskim strujama živjela je hobotnica. Gotovo nevidljiva, a tako bitna, svojim očima pažljivo je motrila svijet oko sebe. Svojim krakovima držala ravnotežu. Bila je tako vješta, a istodobno umiljata i ljubazna. Znala je slušati, vidjeti, osjetiti a vremenom je naučila primjetiti što je potrebno ljudima oko sebe. Brinuti je značilo živjeti. To je bio način da oni koji su joj bili važni znaju da ona brine i zna, čak i kad je struja odvede negdje drugdje. Čvrsto je držala svoju poziciju i ulogu o hobotnici koja brine da je zamalo izgubila iz vida ono što nju čini sretnom.

Sasvim nenadano, upoznala je jednog dana, u nekom malom zalijevu, jednu ribicu. Ta je ribica veselo mahala repom, kao da je to bio neki znak da je ona drukčija od drugih. Uživala je u moru, u njegovim strujama, valovima, uživala je plivati kontra struji jer je vjerovala da za biti sretan moraš biti ono što jesi. Mnogi je nisu shvaćali, mislili da je pročitala previše knjiga o pticama koje slobodno lete te da je živjela u posve utopijskom uvjerenju da će biti slobodna. Ona je rob tog mora, bez mora ne može živjeti - isto pomisli i hobotnica.

"Kuda lutaš ribica? Trošiš energiju plivajući tako. Moraš se opustiti i dopustiti da te voda nosi. Vidiš, baš kao ja!". Ribica nije bila iznenađena tim rječima, toliko puta ih je čula. Ipak, nešto je ovog puta bilo drukčije. Hobotnica joj se odmah svidjela, krila je nešto jedinstveno u svojoj samozatajnosti.

"Oh draga hobotnico, hvala ti što brineš za moju energiju i moj trud!" Odgovori ribica.

"Kažem samo ono što vidim i što sam već naučio sam." Kultrurno uzvrati hobotnica.

"A reci mi, jesi li ikad probao ne plivati niz tok, nego plivati uz brdo....osjetiti kako ti struja zapravo znači, kako ustvari je to način da dokažeš da si jak?"

"Ne razumijem...." Odvrati sumnjičava hobotnica.

"Vidiš, želim ti reći nešto drugo. Plemenito je i lijepo što se brineš za ostale, ti si bitan jer držiš ravnotežu. Pitam se, što tebi daje ravnotežu? Nebi li bilo lakše kad bi mogao probati, bar na kratko, učiniti nešto za sebe i micati svoje krakove kako se tebi sviđa?"

Hobotnica ušuti, to je nešto o čemu nije nikad razmišljao.

Ribica primijeti tišinu, pomalo uplašena da je pretjerala, doda: "Ako misliš da ne možeš, pokušaj zamisliti kako bi bilo da možeš. Mašta nema granica."

Tim je rječima hobotnica zamišljala sebe kako pliva slobodna. Istodobno, u sebi je svjesno znala i osjećala, da ravnoteža, o kojoj je godinama brinula, će i dalje postojati. Svatko drži svoje konce u rukama. Hobotnica je shvatila da krakovima može učiniti bilo što, a da se osjeća dobro. Nevidljivi su konci popustili njegove  krakove i on je mogao dotaknuti ribicu.

"Bojim se da neću znati" kaže ribici.

"Sigurna sam da hoćeš, samo se prepusti ovom dobrom osjećaju....i sve će biti u redu."

"Kako znaš? Kako si tako sigurna? Ti me ne poznaješ...."

"Pogledaj," kaže ribica "koliko smo već milja zajedno preplivali nesvjesni da već plivamo zajedno...."

Hobotnica se iznenađeno nasmije od uha do uha.

"Biti će dobro, samo se opusti." Kaže samoj sebi i sigurno nastavi plivati uz ribicu koja je prštala od veselja znajući da je našla druga sa kojim se razumije.

@copyright psiholog-Poleis-Luana