Luana Poleis - psiholog

Okupana suncem i njegovim zrakama, mala Melita sjedila je na svom omiljenom mjestu. Pod stablom gdje je odrasla, igrajući se, sada je provodila svoje dnevne trenutke osame. Činilo joj se da tamo leže najbolje ideje i najdragocijenije spoznaje. Događalo se da osjeća nemir, ponekad oko srca, ponekad u glavi, ponekad u nogama... ali tu, ispod stabla svog djetinjstva sav se nemir pretvarao u mir. Mir koji se ritmom vlastitog srca širio njezinim tijelom. Čula je ptičice oko sebe,uživala u njihovom pjevu. U prirodi sve ima svoj red. Onog dana kada se na njezino rame spustila ptičica, rekla je da se zove Slavica, mnogo se toga promjenilo. Slavica je glasila za važnu pticu, odatle joj i ime. Voljela je biti Slavna – glavna zvijezda u svom životu, slavna u svemu što radi jer se tako osjeća, a ne jer to vide drugi. Bila je samozatajna, zbog toga je bilo lijepo, lako i zanimljivo promatrati druge oko sebe. Slavica je tako motrila malu Melitu, koja više nije bila tako mala, ka...

"Činim svoje, a ti čini svoje. Nisam na ovom svijetu da živim kako ti očekuješ. Ni ti nisi na ovom svijetu da živiš prema meni. Ti si ti, a ja sam ja, i ako se slučajno nađemo, bit će divno. Ako se ne nađemo, Tome se ne da pomoći." cit. Fritz Perls

*P.Franckh

"Države stranke poduzet će prikladne mjere kako bi dijete koje traži izbjeglički status ili koje se drži izbjeglicom prema važećem međunarodnom i domaćem pravu, bilo da je bez pratnje ili je u pratnji roditelja ili koje druge osobe, primilo primjerenu zaštitu i humanitarnu pomoć u skladu s primjenjivim pravima navedenim u ovoj Konvenciji i drugim međunarodnim instrumentima ljudskih prava kao i humanitarnim instrumentima kojih su spomenute države stranke." ******************************************************************************** Paradoks mrtvog slova na papiru, koji više nije samo slovo. ******************************************************************************** #KiyiyaVuranInsanlik  #HumanityWashedAshore

U dubini i plavetnilu oceana, njegovana valovima i morskim strujama živjela je hobotnica. Gotovo nevidljiva, a tako bitna, svojim očima pažljivo je motrila svijet oko sebe. Svojim krakovima držala ravnotežu. Bila je tako vješta, a istodobno umiljata i ljubazna. Znala je slušati, vidjeti, osjetiti a vremenom je naučila primjetiti što je potrebno ljudima oko sebe. Brinuti je značilo živjeti. To je bio način da oni koji su joj bili važni znaju da ona brine i zna, čak i kad je struja odvede negdje drugdje. Čvrsto je držala svoju poziciju i ulogu o hobotnici koja brine da je zamalo izgubila iz vida ono što nju čini sretnom. Sasvim nenadano, upoznala je jednog dana, u nekom malom zalijevu, jednu ribicu. Ta je ribica veselo mahala repom, kao da je to bio neki znak da je ona drukčija od drugih. Uživala je u moru, u njegovim strujama, valovima, uživala je plivati kontra struji jer je vjerovala da za biti sretan moraš biti ono što jesi. Mnogi je nisu shvaćali, mislili da je pročitala previš...

Goethe je rekao: "Dok čovjek ne donese odluku, postoji neodlučnost, mogućnost da se povuče,i uvijek je prisutna  neučinkovitost. Kad je riječ o svim razinama inicijative (i kreativnosti), postoji elementarna istina koja, ako je zanemarimo, ubija bezbrojne ideje i izvanredne planove: u  trenutku kad čovjek donese konačnu odluku, i sama se providnost pokreće. Slijede događaji koji pomažu da se dogodi i ono što se inače nikada ne bi dogodilo. Odluka pokreće plimu zbivanja, stvarajući nepredvidljive susrete događaje i materijalnu pomoć o kojima nitko nije niti sanjao da be se mogli pojaviti na putu. Započnite bilo što što možete učiniti ili sanjate da možete učiniti. Krenite. Hrabrost nosi u sebi genija, snagu i čudo. Krenite odmah."