Luana Poleis - psiholog

Kad  sjednemo u automobil ili se sjednemo za volan ili kao suvozač. Tako je u svakodnevnom životu, na svakodnevnom putovanju. Postoje oni koji povuču i odlučuju put, oni koji prihvaćaju takve odluke ili tko to sve, jednostavno, podnosi. Kakogod, u automobilu postojanja nema drugog izbora osim: ili voziš ili te vozi netko drugi. Naravno, naizgled onaj koji je za volanom je onaj kojeg cijenimo, gledamo sa pažnjom, za pohvaliti. Ma, kad bolje razmislimo, i onaj koji sjedi pokraj onog koji odlučuje, ima svoju posebnu filozofiju, svoj diskretniji način suočavanja sa životom. Životni putovi. Kratki. Sa malo ravnica i puno zavoja. Onaj koji vozi, naizgled, više se muči, ali onaj koji sjedi do njega mu je podrška, diskretnom rječju na svakom zavoju. Onaj tko sjedi blizu, opusti se samo na kratko, kad pred sobom ima ravnicu. Tako je i za onog koji vozi, kad je cesta ravna, ne muči se više. Iskreno, draže mi je ne voziti. Ne zbog toga šta sam se ozljedila prije nekoliko godi...

N ekoga sa kime se probuditi.  Za podijeliti prognozu, a zatim kavu. Nekoga s kime sanjati – planirati i organizirati, zatim slaviti. Nekoga s kime pobijediti i sa kime izbgubiti. Nekoga za njegu i zaštitu – za pustiti i promatrati letjeti. Nekoga za zuriti u čudu, i misliti, “To ljubi srce moje”. Nekoga sa kime razgovarati ispod zvijezda u ledenim noćima. Smijati se kroz šalove, kape, rukavice i poljubti ispod imele. Nekoga držati. Nekoga tko će držati. Biti dragocjen kao blago. Nekoga s kime primijetiti ptice. Loviti trenutke plavog i zelenog i ljubičastog i smeđeg – osjetiti uzbuđenje oko malih čudesa. Vidjeti kakav život jest, a ne kako se čini. Nekoga s kime sjesti, gledati djecu, smijati se njihovoj i našoj naivnosti i osjetiti sreću. Nekoga s kime zaboraviti. Nekoga s kime kuhati. Pomesti prašinu. Nekoga s kime napraviti čaroliju iz svakodnevnice i smijati se jedno drugome. Nekoga s kime plakati. Dijeliti različite rijeke tuge...

Okupana suncem i njegovim zrakama, mala Melita sjedila je na svom omiljenom mjestu. Pod stablom gdje je odrasla, igrajući se, sada je provodila svoje dnevne trenutke osame. Činilo joj se da tamo leže najbolje ideje i najdragocijenije spoznaje. Događalo se da osjeća nemir, ponekad oko srca, ponekad u glavi, ponekad u nogama... ali tu, ispod stabla svog djetinjstva sav se nemir pretvarao u mir. Mir koji se ritmom vlastitog srca širio njezinim tijelom. Čula je ptičice oko sebe,uživala u njihovom pjevu. U prirodi sve ima svoj red. Onog dana kada se na njezino rame spustila ptičica, rekla je da se zove Slavica, mnogo se toga promjenilo. Slavica je glasila za važnu pticu, odatle joj i ime. Voljela je biti Slavna – glavna zvijezda u svom životu, slavna u svemu što radi jer se tako osjeća, a ne jer to vide drugi. Bila je samozatajna, zbog toga je bilo lijepo, lako i zanimljivo promatrati druge oko sebe. Slavica je tako motrila malu Melitu, koja više nije bila tako mala, ka...

"Činim svoje, a ti čini svoje. Nisam na ovom svijetu da živim kako ti očekuješ. Ni ti nisi na ovom svijetu da živiš prema meni. Ti si ti, a ja sam ja, i ako se slučajno nađemo, bit će divno. Ako se ne nađemo, Tome se ne da pomoći." cit. Fritz Perls

*P.Franckh

"Države stranke poduzet će prikladne mjere kako bi dijete koje traži izbjeglički status ili koje se drži izbjeglicom prema važećem međunarodnom i domaćem pravu, bilo da je bez pratnje ili je u pratnji roditelja ili koje druge osobe, primilo primjerenu zaštitu i humanitarnu pomoć u skladu s primjenjivim pravima navedenim u ovoj Konvenciji i drugim međunarodnim instrumentima ljudskih prava kao i humanitarnim instrumentima kojih su spomenute države stranke." ******************************************************************************** Paradoks mrtvog slova na papiru, koji više nije samo slovo. ******************************************************************************** #KiyiyaVuranInsanlik  #HumanityWashedAshore