Luana Poleis - psiholog

Tišina. Ponovno vlada tišina. Ona bučna, glasna i jaka. Tišina. Ona koja pogađa - bez da oslobađa. Tišina. Zar nisi već naučila? Bila sm naučena, podučena, potupljena. Tišina probija mi uši. Oči. Usta i zube. Ulazi tiho na prstima, nečujno polako. Ubija iznutra. Pitam se. Tišina. Zašto me toliko brineš? Ćime me to rastužuješ? Ne razumijem tvoj glas. Ne razumijem tvoj jezik. Ponovno smo stranci, Tišina i ja. Sjedim i dozvoljavam. Dozvoljavam (toj) tišini da vlada - mojim mislima, mojim brigama. Iz nekih čudnih (?) razloga, ne opirem se. Tišina zauzima prostor. Prostor je vrijeme. Uzmi, Odnesi i donesi. Učini što želiš. Budi to jesi. Samo šuti, šuti, šuti... Stišaj tu buku i žamor koji stvaraš. molim te, prekini (šutjeti). paintig by: Thomas Saliot, Oil, 2013, "Sush (sold)"

Leprša. Bezobzira na suprotni vjetar, na ubrnebesne novosti, lepšra i dalje. Ovo srce koje se varamo izliječiti pilulama, provjeriti analizama. Leprša. Sa čudnovatom snagom: nadilazi strujni udar, očajne masaže do zadnjeg daha. Leprša, jer je duh, izvan svakog od nas, tako odlučio. Skeptici govore da je naša majka, rađajući nas, dala početni znak prvom otkucaju, milijonu drugih. Naša majka i gotovo. Ja, a kao ja – mnogi drugi, iako sakriveni i sramežljivi, ponavaljam i podržavam da je to bio neki vanjski duh. Nazovite ga Bogom,ili izmislite ime koje govori o moći, ali i o beskonačnoj nježnosti. Znači to srce kuca,leprša. I nema dana u našim životima, u kojoj bi on, logično, trebao stati: iscrpljen, razočaran. Kad bi se moglo, na nekom imaginarnom kompjutoru, označiti otkucaje magičnog mišića, prebrzo bi se brojali svijetli otkucaji. Oni plača bi popunili cijeli ekran. Iako, u onim trenutcima, kisikom bogatih otkucaja sreće, srce podnosi: odmara jednu noć, a već drugi dan poč...

Naizgled, ja sam običan stilski frižider. Zauzimam bitno mjesto u kući i ponosno i dostojno odrađujem svoj posao. Ako čitate moju životnu priču, onda vjerujete, kao i ja, da nisam samo običan frižider već da sam jedinstven samim time što sam ovdje. Kao svaka priča i moja počinje od početka. Kako sam dospio ovdje gdje sam sada? Dečko i cura su bili procjeniti me - višeputa. Znate već poznatu priču – otvori –zatvori- otvori – zatvori. Provire u svaki moj kutak bez „ma“, „možda“ ili nekog srama. Ona se ipak zaljubila u moj jedinstveni izgled i, kako to već biva, on je zbog ljubavi popustio i stigao sam na današnju adresu. Oko mene se svašta promjenilo, ali uvijek mi je ostao izbor. Mogu odabrati gdje gledati, što slušati, što osjetiti ili jednostavno razmišljati, maštati, željeti. Prošle su već godine i pred sobom sam vidio proći mnogo trenutaka – što lijepih, što manje lijepih. Primjerice, sa moje desne strane vidim kako i što se kuha. Različiti mirisi i zvukovi oko šted...

Kad  sjednemo u automobil ili se sjednemo za volan ili kao suvozač. Tako je u svakodnevnom životu, na svakodnevnom putovanju. Postoje oni koji povuču i odlučuju put, oni koji prihvaćaju takve odluke ili tko to sve, jednostavno, podnosi. Kakogod, u automobilu postojanja nema drugog izbora osim: ili voziš ili te vozi netko drugi. Naravno, naizgled onaj koji je za volanom je onaj kojeg cijenimo, gledamo sa pažnjom, za pohvaliti. Ma, kad bolje razmislimo, i onaj koji sjedi pokraj onog koji odlučuje, ima svoju posebnu filozofiju, svoj diskretniji način suočavanja sa životom. Životni putovi. Kratki. Sa malo ravnica i puno zavoja. Onaj koji vozi, naizgled, više se muči, ali onaj koji sjedi do njega mu je podrška, diskretnom rječju na svakom zavoju. Onaj tko sjedi blizu, opusti se samo na kratko, kad pred sobom ima ravnicu. Tako je i za onog koji vozi, kad je cesta ravna, ne muči se više. Iskreno, draže mi je ne voziti. Ne zbog toga šta sam se ozljedila prije nekoliko godi...

N ekoga sa kime se probuditi.  Za podijeliti prognozu, a zatim kavu. Nekoga s kime sanjati – planirati i organizirati, zatim slaviti. Nekoga s kime pobijediti i sa kime izbgubiti. Nekoga za njegu i zaštitu – za pustiti i promatrati letjeti. Nekoga za zuriti u čudu, i misliti, “To ljubi srce moje”. Nekoga sa kime razgovarati ispod zvijezda u ledenim noćima. Smijati se kroz šalove, kape, rukavice i poljubti ispod imele. Nekoga držati. Nekoga tko će držati. Biti dragocjen kao blago. Nekoga s kime primijetiti ptice. Loviti trenutke plavog i zelenog i ljubičastog i smeđeg – osjetiti uzbuđenje oko malih čudesa. Vidjeti kakav život jest, a ne kako se čini. Nekoga s kime sjesti, gledati djecu, smijati se njihovoj i našoj naivnosti i osjetiti sreću. Nekoga s kime zaboraviti. Nekoga s kime kuhati. Pomesti prašinu. Nekoga s kime napraviti čaroliju iz svakodnevnice i smijati se jedno drugome. Nekoga s kime plakati. Dijeliti različite rijeke tuge...

Okupana suncem i njegovim zrakama, mala Melita sjedila je na svom omiljenom mjestu. Pod stablom gdje je odrasla, igrajući se, sada je provodila svoje dnevne trenutke osame. Činilo joj se da tamo leže najbolje ideje i najdragocijenije spoznaje. Događalo se da osjeća nemir, ponekad oko srca, ponekad u glavi, ponekad u nogama... ali tu, ispod stabla svog djetinjstva sav se nemir pretvarao u mir. Mir koji se ritmom vlastitog srca širio njezinim tijelom. Čula je ptičice oko sebe,uživala u njihovom pjevu. U prirodi sve ima svoj red. Onog dana kada se na njezino rame spustila ptičica, rekla je da se zove Slavica, mnogo se toga promjenilo. Slavica je glasila za važnu pticu, odatle joj i ime. Voljela je biti Slavna – glavna zvijezda u svom životu, slavna u svemu što radi jer se tako osjeća, a ne jer to vide drugi. Bila je samozatajna, zbog toga je bilo lijepo, lako i zanimljivo promatrati druge oko sebe. Slavica je tako motrila malu Melitu, koja više nije bila tako mala, ka...