Luana Poleis - psiholog

Eto novog izazova i novog izvora znanja i zabave! Nećemo Vam reći da smo složili odličan program koji vam može pomoći, biti koristan i istodobno vas zabaviti! Ono što ćemo vam reći jest da se radi o jedinstvenoj prilici po pitanju aktualnih problema, rješenja koji su primjenjivi i potpuno korisni! KADA : Četvrtak, 27. travnja 2017 SATNICA : Od 17.00 do 21.00 sat, s predviđenom pauzom GDJE : Psihološki centar Balon, Istarska 23, Višnjan CIJENA : 300,00 kuna za ranu kotizaciju do 01. travnja, 350,00 kuna za upise od 01. do 23.travnja 2017 - broj mjesta OGRANIČEN PREDUPISI i UPISI: mailom, telefonskim pozivom, porukom u inbox na našoj FB stranici; Upis će se smatrati kompletan nakon uplate kotizacije. INFO : kontakt.balon@gmail.com * 095 352 62 00 KOME JE NAMIJENJENO : Osnovni početni tečaj Opuštaonice namijenjen je svim osobama, različitih struka, dobi, spola, interesa, koje žele naučiti kako se opustiti u svakodnevnom životu, azašto ne to pri...

Priča o promjeni , odlascima i drugim oblicima ostajanja :) Posvećeno jednoj djevojčici koja istražuje svoju livadu Za velike i male koji žele biti leptiri :) Nakon mnogo dana što je padala kiša, napokon se nasmijalo sunce. Jako i veselo, zagrijalo je šume, livade, škole, vrtiće, velike, male, životinje i jednu malenu gusjenicu koja se cijelo vrijeme sakrivala ispod jednog zelenog, zelenog lista na sredini prekrasne livade. Tog su jutra svi živnuli, svi su se veselili. Ptičice su cvrkutale, pčelice su zujale, mravići su plesali. Svi su bili veseli osim naše male gusjenice koja se skrivala ispod svog lista. Željela je sakriti od svih svoju tugu, bojala se plakati iako je bila jako tužna. Puno je razmišljala o tome što se dogodilo, bojala se da će ostati sama. Gusjenica je tako polako puzala i tražila svoj puteljak kroz livadu. Zbog tuge i straha nije željela pogledati u sunce, možda bi se tada nasmiješila i zaboravila zašto bi trebala biti tužna. Puzala je polako i svi...

Tišina. Ponovno vlada tišina. Ona bučna, glasna i jaka. Tišina. Ona koja pogađa - bez da oslobađa. Tišina. Zar nisi već naučila? Bila sm naučena, podučena, potupljena. Tišina probija mi uši. Oči. Usta i zube. Ulazi tiho na prstima, nečujno polako. Ubija iznutra. Pitam se. Tišina. Zašto me toliko brineš? Ćime me to rastužuješ? Ne razumijem tvoj glas. Ne razumijem tvoj jezik. Ponovno smo stranci, Tišina i ja. Sjedim i dozvoljavam. Dozvoljavam (toj) tišini da vlada - mojim mislima, mojim brigama. Iz nekih čudnih (?) razloga, ne opirem se. Tišina zauzima prostor. Prostor je vrijeme. Uzmi, Odnesi i donesi. Učini što želiš. Budi to jesi. Samo šuti, šuti, šuti... Stišaj tu buku i žamor koji stvaraš. molim te, prekini (šutjeti). paintig by: Thomas Saliot, Oil, 2013, "Sush (sold)"

Leprša. Bezobzira na suprotni vjetar, na ubrnebesne novosti, lepšra i dalje. Ovo srce koje se varamo izliječiti pilulama, provjeriti analizama. Leprša. Sa čudnovatom snagom: nadilazi strujni udar, očajne masaže do zadnjeg daha. Leprša, jer je duh, izvan svakog od nas, tako odlučio. Skeptici govore da je naša majka, rađajući nas, dala početni znak prvom otkucaju, milijonu drugih. Naša majka i gotovo. Ja, a kao ja – mnogi drugi, iako sakriveni i sramežljivi, ponavaljam i podržavam da je to bio neki vanjski duh. Nazovite ga Bogom,ili izmislite ime koje govori o moći, ali i o beskonačnoj nježnosti. Znači to srce kuca,leprša. I nema dana u našim životima, u kojoj bi on, logično, trebao stati: iscrpljen, razočaran. Kad bi se moglo, na nekom imaginarnom kompjutoru, označiti otkucaje magičnog mišića, prebrzo bi se brojali svijetli otkucaji. Oni plača bi popunili cijeli ekran. Iako, u onim trenutcima, kisikom bogatih otkucaja sreće, srce podnosi: odmara jednu noć, a već drugi dan poč...

Naizgled, ja sam običan stilski frižider. Zauzimam bitno mjesto u kući i ponosno i dostojno odrađujem svoj posao. Ako čitate moju životnu priču, onda vjerujete, kao i ja, da nisam samo običan frižider već da sam jedinstven samim time što sam ovdje. Kao svaka priča i moja počinje od početka. Kako sam dospio ovdje gdje sam sada? Dečko i cura su bili procjeniti me - višeputa. Znate već poznatu priču – otvori –zatvori- otvori – zatvori. Provire u svaki moj kutak bez „ma“, „možda“ ili nekog srama. Ona se ipak zaljubila u moj jedinstveni izgled i, kako to već biva, on je zbog ljubavi popustio i stigao sam na današnju adresu. Oko mene se svašta promjenilo, ali uvijek mi je ostao izbor. Mogu odabrati gdje gledati, što slušati, što osjetiti ili jednostavno razmišljati, maštati, željeti. Prošle su već godine i pred sobom sam vidio proći mnogo trenutaka – što lijepih, što manje lijepih. Primjerice, sa moje desne strane vidim kako i što se kuha. Različiti mirisi i zvukovi oko šted...

Kad  sjednemo u automobil ili se sjednemo za volan ili kao suvozač. Tako je u svakodnevnom životu, na svakodnevnom putovanju. Postoje oni koji povuču i odlučuju put, oni koji prihvaćaju takve odluke ili tko to sve, jednostavno, podnosi. Kakogod, u automobilu postojanja nema drugog izbora osim: ili voziš ili te vozi netko drugi. Naravno, naizgled onaj koji je za volanom je onaj kojeg cijenimo, gledamo sa pažnjom, za pohvaliti. Ma, kad bolje razmislimo, i onaj koji sjedi pokraj onog koji odlučuje, ima svoju posebnu filozofiju, svoj diskretniji način suočavanja sa životom. Životni putovi. Kratki. Sa malo ravnica i puno zavoja. Onaj koji vozi, naizgled, više se muči, ali onaj koji sjedi do njega mu je podrška, diskretnom rječju na svakom zavoju. Onaj tko sjedi blizu, opusti se samo na kratko, kad pred sobom ima ravnicu. Tako je i za onog koji vozi, kad je cesta ravna, ne muči se više. Iskreno, draže mi je ne voziti. Ne zbog toga šta sam se ozljedila prije nekoliko godi...